Dabro, loš, zao

Zrak je treperio od električne napetosti, milijun volti pucketalo je Markovim trgom, i da je kome u Saboru slučajno ispala čaša vode bogami bi bilo mrtvih kao u jugoslavenskoj skupštini 1928. Gluhi muk ispunio je saborsku dvoranu, stajali su Dario Hrebak, Josip Dabro i Andrej Plenković kao Clint Eastwood, Eli Wallach i Lee van Cleef u onom slavnom Mexican standoffu na pustom grobljanskom gumnu Sad Hill u završnoj sceni Leoneova klasika "Dobar, loš, zao" iz 1966.: plesao je cigarillo u Hrebakovim ustima, zvjerao tupi Dabrin pogled po pustari, kapao znoj s Plenkovićeva čela, igrali su prsti na obaračima "za" i "protiv", cijela je nacija zadržavala dah na rubu srčanog udara, i pustim su se Markovim gumnom čule samo vrane i dramatična, reska truba Enija Morriconea.

Tako je prošlog petka izgledalo izglasavanje povjerenja novom ministru zdravstva Alenu Ružiću. Drama je bila na vrhuncu: hoće li Plenković imati dovoljno ruku, ima li još uopće većinu u parlamentu?

Spaghetti-eastern "Dobar, loš, ćao" započeo je dva dana ranije, u srijedu prije podne. "Ovo je crvena linija za nas liberale! Veličanje ustaštva i pokušaj komunikacije Dabre je za otići u osnovnu školu političke komunikacije. Samo glupi desničari poput Dabre mogu ugroziti nešto sveto kao što je Domovinski rat!", grmio je predsjednik HSLS-a i HDZ-ov koalicijski partner Dario Hrebak na televiziji N1, vidno popizdivši kad je u javnost isplivao snimak na kojemu njegov saborski kolega i zajednički koalicijski partner Josip Dabro iz Domovinskog pokreta na nekom derneku pjeva odu ustaškom poglavniku Anti Paveliću. "Crta je prijeđena. Donijeli smo odluku da premijeru dajemo trideset dana da nas resetira, presloži, čak i ako HSLS-a više ne bude u tom preslagivanju, ili da nas građani preslože sve do okončanja 'slučaja Dabro'!"

Je li to ultimatum?

"Ne možemo sjediti za istim stolom s nekim tko na mala vrata pokušava uvesti ustaštvo u Vladu RH-a! Mi u takvoj Vladi ne možemo biti!" tresao se časni čovjek Dario Hrebak od diluvijalnog bijesa. "Dajemo premijeru trideset dana, jer ne možemo sjediti za istim stolom s takvim ljudima i nećemo ići na koalicijske sastanke!"

Znači, ipak ultimatum?

"HSLS je donio jasnu odluku: trideset dana. Nakon trideset prvog dana nas u toj priči više neće biti", nedvosmisleno je ponovio predsjednik HSLS-a, pa se prijeteći obratio Plenkoviću. "Rok kreće od danas!"

Tri puta ponovio je predsjednik HSLS-a svoj odlučni ultimatum premijeru, i izbila je ozbiljna parlamentarna kriza, jer bez Hrebaka - ili Dabre, svejedno - Plenkovićev saborski rukovet pada na sedamdeset pet ruku, jednu manje od potrebne matematičke većine. A već dva dana kasnije slijedilo je izglasavanje povjerenja novom ministru zdravstva Alenu Ružiću: hoće li Plenkovićeva vlada preživjeti potres? Hoće li Hrebak popustiti?

Neće. "Dali smo korektan rok premijeru, jer HSLS bez ljutnje može otići u oporbu, zbog toga što mi na ovakav način više ne možemo funkcionirati unutar vladajuće većine!", nedvosmisleno je Hrebak objasnio u Dnevniku Nove TV.

A Dabro? Što kaže Josip Dabro? "Vidim suza suzu stiže u medijima jer smo na svoj račun u hrvatskim Komletincima pjevali našu staru pjesmu o 'grobnici od zlata'. Na svom šoru u svoje slobodno vrijeme i sa svojim prijateljima pjevat ću što mi se pjeva, pa i pjesme o španjolskom glavnom gradu, a 'liberali' neka pate!", napisao je ovaj na Facebooku, potpisavši se kao "povjesničar umjetnosti José Dabro".

Približio se tako petak, i glasanje za novog ministra sada se pretvorilo u izglasavanje povjerenja samoj Plenkovićevoj Vladi. Hrebak, međutim, nije popuštao. "Ako premijer to ocijeni kao nekakvom ucjenom, ili ultimatumom, nikakvih problema nema. Nema ljutnje. HSLS više neće biti dio većine!", hladnokrvno je u četvrtak navečer ponovio u intervjuu za RTL Danas.

"Ja ne želim da Hrebakova stranka bude moj talac i da njihov doprinos razvoju Hrvatske padne zbog mene", iznenada je onda ulog podigao José Dabro. "Zato sam danas odlučio objaviti da sam spreman napustiti Sabor, ali i ja, kao gospodin Hrebak, imam jedan uvjet, točnije prijedlog. Evo od glupog desničara pametnim liberalima jedan pravi hrvatski i demokratski prijedlog - donesimo u idućih trideset dana zakon koji izričito zabranjuje komunističke simbole i slogane, i ja odoh iz Sabora!"

Opa! Postajalo je sve zanimljivije. Nacija je s kantama kokica u krilu pratila dramu, pustim su gradovima zavijale sirene Hitne pomoći. A gdje je Plenković? "Nisam čovjek koji prihvaća ultimatume od bilo koga!", kratko je iz daleke Indije poručio premijer. "Da smo mi kao najodgovornija politička stranka tako reagirali na neke prve lopte, ne bi Hrvatska bila tu gdje jest!"

Konačno, svanuo je i petak, a sva trojica i dalje su bili na istim početnim pozicijama. Zbrojila se HDZ-ova fragilna većina pred glasanje na tri kraja pustog gumna Cementerio de Sad Hill - na jednom kraju Dario Hrebak bijesan kao lisica, na drugom Josip Dabro spreman kao četrdeset prve, na trećem Andrej Plenković hladan kao Ožujsko pivo, a između njih tanka sedamdeset četiri glasa - kad je predsjednik Sabora Njonjo Jandroković pozvao uvažene kolege zastupnike da glasaju.

Gluhi muk ispunio je Markovo gumno, stajali su Hrebak, Dabro i Plenković u klasičnom Mexican standoffu, pogledavali jedan u drugog, drugi u trećeg, treći u prvog i drugog, igrali su prsti na obaračima "za" i "protiv", pustim gornjogradskim trgom čule su se samo sirene Hitne pomoći i reska Morriconeova truba.

I što se onda dogodilo?

U klasičnom hrvatskom antiklimaksu za novog su ministra Alena Ružića na koncu bez previše suvišnog krzmanja glasali i tupi Dabro i bijesni Hrebak, baš kao da se nikad ništa dogodilo nije! Kao da samo dan-dva ranije kroz cigarillo u kutu usana nije siktao kako je "dosta bilo!" i kako je "ovo crvena linija!" i kako je "crta prijeđena!" i kako "ne može prijeći preko ovoga!", razjareni je Hrebak, krotko poput Njonje, složno s Dabrom glasao za Plenkovićeva ministra.

Trideset dana?! Samo i točno dva dana prošla su od Hrebakova ultimatuma do glasanja u Saboru, a gnjevni Hrebak već je poslušno poput psića podigao šapicu i glasao "za", zadovoljno potom s poda grickajući suhu smeđu kockicu od dehidrirane piletine. "Ultimatuma nema i nikad ga nije ni bilo", mljackajući je mrtav-hladan novinarima izjavio predsjednik HSLS-a, baš kao da njegova tri puta ponovljenog ultimatuma, hm, nikad nije ni bilo. Gdje je nestao hrabri antifašist Hrebak? "Kad mi netko kaže da je lijevo-liberalan, meni se diže kosa na glavi", izgubio je živce Hrebak. "Što je to lijevo-liberalno? Sloboda govora i Che Guevara?!"

Ah da, to je rekao prije sedam godina, kad je postao predsjednik HSLS-a. Ispričavam se.

Od cijele napete parlamentarne krize i izvanrednih izbora, da skratim, ispao je na kraju samo klasični, mlohavi hrvatski "Dobar, loš, kao". Po prilici kao da su Eastwood, Wallach i van Cleef na vrhuncu drame s pustog groblja Sad Hill otišli u obližnji saloon na štrudle i topli kakao. "Dobar, loš, kakao". Tko bi zaboga to gledao?, zapanjeno bi vrisnuo producent, ni sam ne vjerujući što je upravo pročitao u scenariju, i ne bi siromah ni slutio koliko će ljudi šezdeset godina kasnije zaista gledati to sranje. Žali bože para i vremena. Pametnije bismo vrijeme potrošili da smo umjesto tog štrudl-westerna dva dana gledali usporenu snimku utakmice Dinamo-Genk. "Dobar, loš, jao".

Pouka priče? Kad je onomad prije petnaest godina posljednji put samostalno izašao na izbore, HSLS nije prešao niti izborni prag, sve otada šlepajući se kao koalicijski partner HDZ-a, svaki put nagrađen s dvije suhe, smeđe dehidrirane saborske fotelje. Zapitat ćete se stoga: zašto? Zašto HDZ pred svake izbore potpisuje koalicijski sporazum s tako supstancijalno besmislenom strankom, kad bi onaj šezdeset i jedan mandat svakako imao i bez njih, a većinu bez drame? Koji je smisao? Čemu HSLS, čemu izbori, čemu Hrvatska, čemu sve ovo?

Eh, koji je smisao. Pokazao nam je to napeti štrudl-western "Dabro, loš, zao": HSLS - baš kao HDS, HNS, HSU, i kojekakve slične hrvatske-nešto-stranke i udruge statista iz pobjedničke koalicije - postoje samo zato da bi Andrej Plenković ispao politički mastermind koji odlučno rješava ovakve, kako se zovu, situacije. Situacije - shvatili ste na kraju praznog pogleda i prazne kantice za kokice - nikada nije ni bilo, sve je bila samo jeftina filmska parodija za ne odveć zahtjevnu publiku. "Za šaku dolara".

Dobro, eura.